Kada sam srela kraljicu kajsiju – i shvatila da joj leto više nije dovoljno
Negde između podnevne žege i tišine kuhinje, dok sam prala kajsije, učinilo mi se da jedna od njih nije kao druge.
„Majo“, kaže mi, „dokle više da budem samo voće koje se jede uz put?“
Pogledam je – zlatna, mirisna, pomalo drska.
„Hoću kočiju. Hoću dvor. Hoću da budem ledena Kraljica – cenjena sladoled torta od kajsija!“
Nasmejem se, ali ruke već rade svoje – deo kajsija secka se na sitne kockice, deo ide na laganu vatru, gde počinju da puštaju sok kao da pričaju stare letnje tajne.
„Ako već ideš u bajku“, kažem joj, „onda ideš kako treba.“
I tu počinje njena transformacija – iz obične voćke u ledenu kraljicu koja ne traži dozvolu da zablista – sladoled torta od kajsija je rođena.
Kočija od pavlake i pratnja od jogurta – jer svaka kraljica bira društvo
Dok mutim slatku pavlaku, ona me posmatra sa strane, sad već ozbiljno zainteresovana.
„Ne preteruj“, dobacujem sebi, jer pavlaka ume da se naljuti ako je premutiš. Dodajem jogurt, lagano, tek da je osveži – kao vetar kroz voćnjak.
„Znači, ovo je moja kočija?“ pita ona.
„Ne, ovo je tvoja udobnost“, odgovaram. „Kočija tek dolazi.“
U tu kremastu priču umešam komadiće kajsije – male zlatne svedoke njenog porekla. Svaki zalogaj treba da podseti odakle je krenula, čak i kad se pretvara da je plemstvo, nemože da izbegne da je sladoled torta od kajsija.
Čokolada šapuće, med se smeška – a keks sve to malo zakomplikuje
E sad dolazi deo gde se priča malo zamrsi, kao i svaka dobra bajka. Rendam čokoladu, i ona odmah počne da se pravi važna. „Bez mene nema elegancije“, kaže.
„A bez mene nema duše“, umeša se med, spor i sladak kao letnje popodne.
Sa strane, keks krcka i ne govori ništa – ali tačno zna šta radi. On daje strukturu, onu malu neurednost koja pravi razliku između lepog i zanimljivog.
Slažem red po red, kao da pravim spratove neke tihe palate. Kraljica ćuti. Mislim da joj se dopada, jer postaje neodoljiva sladoled torta od kajsija.
... Opširnije






















