Na Dunavu, gde Dunavski brodići ćute, a šampinjoni pričaju svoju malu večeru
Sedim jednog letnjeg popodneva kraj Dunava, onog našeg vojvođanskog, u Banatu, širokog i mirnog, a opet punog života. Voda nosi sve – priče, tišine, ribarske tajne i mirise iz kuhinja koje se šire sa obale. Jedan brodić lagano prolazi, drugi vezan škripi na vetru, a treći – kao da drema. To su vam pravi Dunavski brodići.
„Ej komšinice, šta to miriše?“ dobacuje neko sa susednog čamca.
„Ma ništa posebno, samo šampinjoni puni svega lepog, kao ovi naši Dunavski brodići,“ kažem ja, a oni odmah – „Dolazimo!“
I eto, tako to ide na Dunavu – niko ne dolazi sam, nego svi zajedno, sa čašom u ruci i osmehom koji miriše na večeru.
Ovog puta spojila sam piletinu, malo slanine, pun ukus sira i onu nežnu kremastu pavlaku za kuvanje, pa sve smestila u šampinjone koji su to jedva dočekali. I dok vetar lagano prolazi kroz trsku, a voda šušti kao da nešto šapuće, meni se čini da i jelo dobije neku svoju dušu, kao ovi moji Dunavski brodići.
Sastojci koji su se sami pozvali na ovu dunavsku večeru
Kad kuvam ovako, imam osećaj da sastojci dolaze sami, bez puno razmišljanja:
- Šampinjoni – kao mali čamci koji drže sve ukuse na okupu, kao mali Dunavski brodići.
- Pileće meso – nežno, da ne remeti tišinu večeri.
- Slanina – barena, da malo zapucketi kao drvo pod nogama na starom molu.
- Sir – Vojvođanski kačkavalj, da sve poveže, kao razgovor koji se ne prekida.
- Pavlaka za kuvanje – da omekša celu priču, kao dunavski vetar pred sumrak.
... Opširnije






















