Njena visost, dama -Bečka šnicla, stiže u Banat – priča o putovanju ukusa kroz vekove
Negde u Bečkim palatama, 19-og veka, pod Habsburgovom krunom, a u nekoj kraljevskoj kuhinji majstor lupa tanak komad telećeg mesa. Snažno istučen do prozirnosti, tada, obavijen slojevima brašna, domaćih jaja i prezli, pa pržen u vrelom ulju do zlatne hrskavosti koja je brzo osvojila carsku kuhinju. Legenda kaže da je inspiracija došla čak iz Japana preko tempure, ali Beč ju je učinio svojom –nežnom, elegantnom, sa limunom pored tanjira.
Dunav je nosio taj ukus preko Austro-Ugarske granica, kroz Vojvodinu, sve do Banatskih ravnica gde su ga domaćini prihvatili među svoje hranjive obroke, pa se tako Bečka šnicla proslavila i u Vojvodini i Banatu.
Ja sam je preuzela u svojoj kuhinji, zamenila teleće za svinjsko meso iz naših gazdinstava – 1 kg za 6 porcija, dodala 2 domaća jaja, 150 g brašna i prezli, pola kašičice soli i bibera, kašičicu Vegete za banatski štih, i 500 ml ulja za prženje. Tako je bečka dama postala naša banatska junakinja, hrskava spolja, sočna unutra, spremna za naše stolove, a još uz domaćeg pirea -kraljica.
Sastojci – nitovi jedne predaje koja traje vekovima
Svaki od njih ovde nabrajani, u ovoj priči ima svoju ulogu, kao likovi u staroj hronici:
- Svinjsko meso (1 kg) – tanko, ali ne pretanko istučeno, doneto iz okolna sela mog Banata, umesto bečkog telećeg.
- Domaća jaja (2 veća ili 3 manja) – lepljivi čarobnjak koji spaja tri sloja panirke.
- Brašno (150 g) – prvi oklop, tih i poslušan protiv vrelog ulja.
- Prezle (150 g) – zlatna kruna koja hrška kao jesenje lišće pod čizmom.
- Vegeta (1 kašičica) – moj Banatski dodir zemlje i ravnice.
- Biber (½ kašičice) – vetrovit pojačivač ukusa naše Dame.
- So (½ kašičice) – oštar šapat koji budi ukuse.
- Ulje (500 ml) – vatra Dunava koja je peče do života.
... Opširnije
























